U dugim, besanim noćima dok sam se borio protiv nesanice kao Don Kihot, u jastuk bi se ušunjala nečujno, kao vila – mirisna i bestelesna Ti.
Tih noći sam razbijao glavu misleći o tvojoj svilenkastoj koži i nagom, poetičnom telu i oblinama koje sam venčavao poljupcima mesecima unazad. Drugih noći sam razbijao čaše ili štogod drugo što se našlo pod rukom, gnevan na život što mi te je oduzeo, gnevan na sebe što sam bio previše ponosan da se borim za ono što me čini srećnim. Gnevan što sam kasno shvatio da moram da se promenim, ako želim da mi život bude obogaćen tvojim prisustvom.
Svako ima neki miris koji ga podseća na detinjstvo. Miris tvoje kose me je vraćao u te bezbrižne dane kada smo sanjali da budemo fudbaleri i košarkaši, kada smo maštali da postanemo odrasli i da imamo lepojku pored sebe. Nisam postao ni fudbaler ni košarkaš, ali sam postao odrastao i pronašao svoju lepojku. Dugokosu brinetu, tamnih očiju boje užarenog kestenja što se prodaje po ulicama Beograda s jeseni, kad zlatno i bakarno lišće oboje asfaltno sivilo velegrada.
Dok sam bio s tobom bio sam slobodan i snažan. Ti muškarcu daješ snagu da pomera planine, da preraste svoju bednu ljušturu mediokriteta i posegne za Edenskom jabukom.
Bila si moja muza i živela si na Parnasu, dajući mi snage da se izborim sa svakim novim izazovom koji je život bacao pred mene.
A onda, onda sam ja ispao najveća budala na svetu. Zaslepljen sobom i onim što ti činiš za mene, zaboravio sam na tebe, na krhkost tvoga bića, tvoje prenežne ženstvenosti koju treba negovati kao pupoljak među trnjem. Bio sam nespretan, bio sam grub i obnevideo sam od te siline i snage.
Da, voleo sam te i dalje te volim. Obožavam i bogotvorim, ali tada nisam umeo to da pokažem. Nismo govorili istim jezicima ljubavi, i ja te nisam razumeo. Dok si ti svu svoju energiju trošila kujući meni krila, tvoja svetlost se polako gasila jer ja nisam održavao vatru kojom si gorela.
Ruže treba negovati, slušati ih pre svega, držati ih kao malo vode na dlanu jer su tako retke i dragocene. Ja sam svoju isekao i stavio u rever da svi vide koliko se dičim njom.
Sada maštam o tvojoj kosi na svom jastuku, zatvaram oči i dok me krici samoće uništavaju i razdiru, izvinjavam se i molim za oproštaj što sam bio led, kamen, jalova zemlja u kojoj plod tvoje ljubavi nije mogao da pusti korenje.
Sve bih dao da me dodirneš još jednom dugim, nestvarno nežnim prstima po licu i da mi kažeš da „biće sve u redu“ i da me voliš.
Nikada se nisam izvinjavao, a ova me je greška koštala nečeg najvrednijeg u životu što sam imao.
Tebe, koju sanjam svaku noć.
Tebe, čije lice zamišljam kad zatvorim oči u teškim trenucima.
Tebe, koja mi nikad nećeš oprostiti što nisam naučio tvoj jezik ljubavi i uvek sam uzimao, ne davajući ništa za uzvrat.
Sada znam kako boli kada izgubiš jednu jedinu srodnu dušu koja nam je svima predodređena sudbinom. Osuđen na samoću, u besanim noćima čeznem za tobom i toplotom tvog tela da ugreje večiti led moje duše.